Krešo je dijete asfalta, danas 60-godišnji „mladić“ koji uzgaja ovce i uživa u životu. Pet godina nakon operacije želuca kaže da napokon „diše punim plućima“. Nakon što je prošao rat, potres i brojne zdravstvene borbe – odlučio je preuzeti kontrolu nad vlastitim tijelom i zdravljem. Danas živi u prirodi i uživa u aktivnostima koje su mu nekad bile nezamislive.
Krešo, kako je uopće došlo do toga da si skupio 154 kilograma?
Cijeli život sam radio u uniformi, u popravnom domu. Uskoro planiram u mirovinu. To je stresan posao, svega sam se nagledao i puno puta naljutio. Zatim, vožnja do posla 40 kilometara. Smjene su po 12 sati pa ponekad čovjek ne jede cijeli dan i onda se tek navečer sjedne pojesti i popiti. Onda, fešte s prijateljima pa sve manje kretanja jer je teško kretati se s toliko kila. Malo po malo i kilogrami su samo rasli. Pokušavao sam ja s raznim dijetama, ali to je sve bilo uzalud. Uz tešku muku nekoliko kilograma dolje i onda se vrate i još nadodaju novi kilogrami vrlo brzo.
Kako izgleda život muškarca s toliko kilograma?
Nisam mogao 50 metara proći bez da se uspušem. Uniforma koju sam nosio nije više imala broj za mene, morao sam kod šnajdera na proširivanje. U kuhinji se ne možeš okrenuti da negdje ne zapneš ili nešto ne srušiš. Kad bih sjeo u službeni auto, trbuh bi mi zapinjao za volan. Išao sam u lov, ali mene bi odmah ostavili jer nisam mogao pješačiti. Ta debljina čovjeka ograničava i u razgovoru s drugim ljudima, posebno ženama. Velika je to muka. Sve me to živciralo i ograničavalo u aktivnostima i životu koji sam si želio.
Pet je godina prošlo od operacije želuca – koliko danas vaga pokazuje i kako se osjećaš u vlastitoj koži?
Sad imam 66 kilograma manje nego prije i osjećam se fantastično. Radim sve što mi je prije bilo nezamislivo. Krećem se s lakoćom, brinem za životinje. Kad odem u mirovinu, krajem iduće godine, planiram hodati po šumi, loviti i skupljati kestene. Tlak i šećer su se normalizirali. Jednostavno, drugi sam čovjek. Mnogi me ni ne prepoznaju, parkiraju auto pored mene na parkingu i iznenade se – Pa jesi to ti Krešo?
Kako si uopće saznao za ovu operaciju? Je li ti ju netko predložio?
Kad sam odlučio da moram nešto promijeniti, prvo sam se prijavio u „Život na vagi“. Prve godine su me odbili, a druge sam prošao u uži krug. Odradio sam sve liječničke preglede, potpisao predugovor, sve je bilo spremno.
I onda preokret – na zadnjem pregledu sve je bilo u redu osim željeza. Razina željeza mi je bila 2, a minimalno za muškarce je 11. Zbog toga su me odbili i bio sam jako ljut, jer sam se već vidio unutra.
Kasnije se pokazalo da mi na spoju tankog crijeva i želuca pušta krv. Tada sam prvi put došao do dr. Borasa – on je prvo riješio hijatalnu kilu, a nakon toga mi je preporučio gastro sleeve operaciju. To je tada bila jedna od prvih takvih operacija u Hrvatskoj.
Pojasni nam malo kakva je to bila operacija i je li te bilo strah operacije?
Nije bilo lako odlučiti se na to – odeš zdrav u bolnicu, a vratiš se operiran. To nije mala stvar. Ja tu operaciju danas svima preporučam koji imaju isti problem, ali se ljudi teško odlučuju na promjenu. Iako im smeta kako žive. Strah je normalan, a pogotovo kad ne znaš što te čeka. Ja sam imao i strah od anestezije, još od djetinjstva kad su mi vadili slijepo crijevo. Da me sin nije vozio, možda bih i odustao u zadnji tren.
No, kad sam došao u bolnicu, sve je bilo brzo i profesionalno. Doktor Boras je radio operaciju. U utorak sam došao, a u četvrtak je bila operacija. Već taj prvi dan sam dobio za ručak jogurt i za večeru čaj. I mislio sam si pa kako ću ja to? Operacija je prošla izvrsno. Već četiri sata nakon operacije sam uz pomoć sestre išao na WC. Drugi dan sam već samostalno hodao, treći dan – u subotu, sam išao doma. Sve su to radili laparoskopski, skoro se ništa ne vidi osim malog šava na koži.
Kako su tekli dani poslije operacije?
Žena mi je puno pomogla. Sve je pratila, kuhala po uputama i stvarno sam joj zahvalan. Ja sam se strogo držao svega što su mi rekli. Na razgovoru me dr. Boras upozorio na moguće nuspojave, rekao mi je da možda neću imati snage ni do WC-a doći. No, snaga se vrlo brzo vraćala uz te proteinske šejkove i miksanu hranu.
Neki ljudi se prejedu pa povraćaju, ali ja nisam ni jednom. Kod mene su kilogrami polako padali, a snaga se vraćala. Dogodi se da u jednom trenutku vaga na par dana stane i mnogi se tu uspaniče, misle da operacija „više ne djeluje“ ili da je nešto pošlo po zlu, ali nije tako – tijelu samo treba malo vremena da se prilagodi.
Kad sam shvatio da svaki put mogu hodati malo više nego dan ranije, to te ponese. Prvo sam mogao samo do kuće udaljene 50 metara. Onda dan poslije krug oko parkića. I svaki put osjetiš da možeš korak više. Za mjesec i pol već sam brzo hodao. Kad vidiš kako kilogrami idu dolje, a snaga raste, čovjeka to ponese! Taj osjećaj uspjeha te digne, i samo želiš još. Na kontrolnom pregledu me dr. Boras nije prepoznao – nego po naočalama.
Kako danas izgleda tvoj dan?
Nakon potresa sam se dogovorio da ću održavati kuću ljudima koji žive u inozemstvu. Ubrzo sam počeo održavati još jednu, i umjesto da kupim kosilicu – kupio sam par ovaca. I tako je sve krenulo. Sad imam oko 100 ovaca. Imam i dva tornjaka, štence, i za sve to treba fizička aktivnost svaki dan. Sve sam učio od nule, “dijete asfalta”, ali zavolio sam taj život.
Pazim da redovno uzimam suplemente koji su jako važni nakon smanjivanja želuca, posebno B i D vitamin. Uzimam dječje vitamine jer su jači. Nekad je bila prvo kava pa sve ostalo, danas prije odradim seoske poslove, i radim s voljom. Trenutno sam na bolovanju jer sam slomio ključnu kost. Inače dok radim, radim u smjenama s pauzama od 48 sati. Mogu i stižem sve raditi, što me puni velikim zadovoljstvom, a i fizički rad i boravak vani dođu kao terapija za svakoga, pa tako i za mene.
Jel’ se kilogrami pokušavaju vratiti i kako to rješavaš?
Tu mi pomaže moja obiteljska tvrdoglavost. Alkohol me uopće ne privlači više. Kad me prijatelji nude hranom ili pićem, nije mi problem reći „ne“. Volim ja sve jesti, i bude trenutaka kad mi se nešto baš jede, onako da bih navalio, ali iz principa ne pojedem. Kažu mi: „Ajde, jednom neće ništa“, ali ja imam svoj stav – neću ni jednom.
Nije da se kilogrami nisu nikad vratili, zna se dogoditi koji gore-dolje, ali ništa dramatično. Malo sam i fizički ojačao jer puno radim. Došla je i mišićna masa, i to se vidi na vagi – ali to je ono dobro.
Imam i nešto viška kože, ali meni to ne smeta. U mojim godinama ne mora sve biti savršeno.
Znači sve u svemu zadovoljan si sam sa sobom?
Ja sam prezadovoljan kako je ispalo. Da nisam išao na operaciju, tko zna bih li danas bio živ, s obzirom na stres, posao, potres i sve ostalo. To mi je promijenilo život nabolje. I da moram opet birati – opet bih se odlučio na operaciju. Ja sam se preporodio i postao skroz drugi čovjek.