Kako da nam vježbanje ne bude toliko teško?
Fizičku aktivnost s vremenom moraš zavoljeti. Ljudi koji su dugo fizički neaktivni, s mukom započnu fizičku aktivnost, ali ako ustraju usprkos početnoj nelagodi, sigurno će doći do točke u kojoj će početi uživati. I kad ne moraju, nosit će na godišnji odmor tenisice za trčanje ili utege za vježbanje. Jednom kad se zaista zaraziš, vježbanje prestane biti muka i postane zadovoljstvo. Samo je potrebno izdržati taj preteški dio kad se s vježbanjem započne.
U tome nam mogu pomoći osobni treneri. Oni nas potiču da ne odustanemo, postaju naš partner u ustrajnosti i najvjerniji navijači. Kad želimo odustati, oni nam ne daju, kad nam se plače, nasmiju nas i kad pomislimo „ne mogu više“, smanje malo intenzitet vježbe. A kad uspijemo, pohvale nas tako da nam se zadovoljstvo uspjehom poveća.
Njihov je zadatak i da nas vode do cilja na bolji način, na „brže do uspjeha“ način. Jer ako se puno trudiš, ali to činiš pogrešno, nećeš doći do rezultata do kojih se stiže uz puno truda na ispravan način. Oni naravno koštaju i mnogima se čini da je to bacanje novca u vjetar. Al razmislite malo, je li bolje platiti nula kuna i imati nula rezultata, ili nešto kuna pa dobiti rezultate? Možemo trošak osobnog trenera podijeliti na godine u kojima ćemo potencijalno biti zadovoljni sa svojom tjelesnom težinom. Ako trener bude dobar a mi uspješni, to će biti zanemariv trošak u usporedbi s postignutim dugotrajnim uspjehom. Naravno ako uspijevate i bez osobnog trenera, to je bolje a i jeftinije.
Tajna ustrajnosti u vježbanju
Svima je veliko zadovoljstvo vidjeti u ogledalu rezultate svog rada, to je fenomenalno! Neprispodobivo dobar osjećaj! No u onoj fazi – kad se loše osjećamo, kad smo si teški, nije nimalo lako zamisliti da bismo se mogli dobro osjećati u budućnosti. Podcjenjujemo vlastite sposobnosti i snagu, bojimo se započeti, mislimo da ne možemo ništa postići, a nije tako. Smiješno je što mislimo da su ljudi koji su nešto postigli drugačiji, moćniji ili posebniji od nas, još jedna kriva procjena.
Tajna je u tome da se počne malim koracima. Mi precjenjujemo što možemo postići od proljeća do sezone badića. A podcjenjujemo što možemo postići u tri godine. U tri godine možemo postići čuda. Samo moramo početi danas i ustrajati.
Za inspiraciju ću vam ispričati priču o časnoj sestri. Imenom Madonna Buder. Njen je pokretač bio nečiji komentar da tijelo koje joj je Bog podario ne smije tretirati kao kantu za smeće. U njoj se rodila odlučnost te se sa svojih 48 godina počela bolje brinuti o svom tijelu i prihvatila je prijedlog da se počne baviti trčanjem.
Prvi put je mogla samo hodati i to samo 15 minuta prije nego se uspuhala i pomislila „ne mogu više“. Iako je osjećaj bio poražavajući, odlučila je da će ustrajati i da će svaki dan prohodati stazom barem malo više. Do idućeg drveta, do iduće ograde, do idućeg grma. I ustrajala je. Žena je za 2 godine sudjelovala na svom prvom maratonu. Za 4 godine na triatlonu.
U tome je bila njena tajna. Svaki dan samo malo više. Ali baš svaki dan. Samo mrvicu više. To bi svakoga od nas dovelo do nevjerojatnih rezultata. Al svaki dan. I svaki put mrvicu više. Dakle, počnite se pripremati da zasjate za sezonu badića 2025, vi to možete – bit će to fenomenalna godina. 😊