All inclusive odmor zvuči gotovo savršeno: doručak, ručak, večera, međuobroci, sladoled, pića i bezbroj mogućnosti na dohvat ruke. Za neke ljude to je sinonim za opuštanje. Za druge, osobito one koji se godinama bore s odnosom prema hrani i vlastitom tjelesnom težinom, može postati pravi psihološki izazov.
Jer što se događa kada pomislimo:
„Kad sam već platio/la, moram iskoristiti sve što mogu.“
Ili još poznatije:
„Ionako sam sve pokvario/la, pa je svejedno.“
Upravo se tu krije zamka „sad ili nikad“ razmišljanja.
Zašto all inclusive može promijeniti naš odnos prema hrani?
Kada je hrana stalno dostupna i uključena u cijenu odmora, lako možemo izgubiti osjećaj uobičajene strukture obroka.
Kod kuće možda pojedemo doručak, ručak i večeru. Na odmoru se odjednom pojavljuje pitanje:
Hoću li uzeti još malo?
Jer mogu.
Hoću li probati desert?
Jer je uključen.
Hoću li uzeti još jedan tanjur?
Pa kad već plaćam…
Sama dostupnost hrane nije problem. Problem može nastati kada osjećaj da je nešto „na raspolaganju samo sada“ počne upravljati našim odlukama. Tada više ne jedemo nužno zato što smo gladni ili zato što nam se nešto doista jede, nego zato što imamo osjećaj da moramo iskoristiti priliku.
„Sad ili nikad“ – kako nastaje taj obrazac?
Ovakvo razmišljanje nije rezervirano samo za all inclusive odmore. Može izgledati ovako:
• „Na odmoru sam, od rujna krećem na dijetu.“
• „Ionako ću se udebljati, pa mogu jesti što želim.“
• „Ovo mi je zadnja prilika prije nego što opet počnem paziti.“
• „Već sam pojela previše, nema više smisla stati.“
Problem je u tome što jedna odluka vrlo brzo povlači drugu. Pojeli smo više nego što smo planirali → osjećamo krivnju → zaključimo da smo „sve pokvarili“ → nastavimo jesti → obećamo sebi stroga pravila nakon odmora.
I tako nastaje začarani krug.
„Već sam sve pokvario/la“ – jedna od najskupljih misli u prehrani
Možda ste već doživjeli ovu situaciju. Uzmete desert nakon večere. Onda pomislite da ste pretjerali. A zatim se pojavi misao:
„Sad je svejedno.“
I odjednom jedan desert postaje još jedan desert, pa još nešto nakon njega. Ne zato što ste odjednom izgubili kontrolu, nego zato što ste u svojoj glavi već proglasili dan izgubljenim.
To je klasičan primjer razmišljanja „sve ili ništa“. Ako nisam jeo/la savršeno, onda sam potpuno podbacio/la. Ako sam već prekršio/la pravilo, nema razloga da ga se više držim.
Ali između „savršeno“ i „sve sam pokvario/la“ postoji ogroman prostor. Jedan obrok samo je jedan obrok. Ne mora određivati ono što ćete jesti kasnije tog dana, sutra ili nakon povratka s godišnjeg.
All inclusive ne znači da morate isprobati baš sve
Jedna od najjednostavnijih, ali često najtežih promjena jest dopustiti sebi da nešto ne morate uzeti samo zato što je dostupno. Ne morate probati svih šest vrsta kolača. Ne morate uzeti predjelo samo zato što ga ima. Ne morate pojesti još jedan tanjur zato što je hrana uključena u cijenu.
Ali jednako tako – ne morate si zabraniti desert samo zato što živite s debljinom. Poanta nije u tome da na godišnjem uvedemo još više pravila. Poanta je vratiti odluku tamo gdje pripada: vama.
Možete se zapitati:
• Jesam li gladan/gladna?
• Što mi se sada stvarno jede?
• Hoću li ovo uzeti zato što uživam u tome ili zato što imam osjećaj da moram iskoristiti priliku?
To su jednostavna pitanja, ali mogu napraviti veliku razliku.
Emocionalno jedenje nije uvijek lako prepoznati
Hranu ne biramo samo zato što smo fizički gladni. Jedemo i kada smo umorni, pod stresom, dosadno nam je, želimo se nagraditi ili jednostavno želimo doživjeti ugodu. Na odmoru se tome mogu pridružiti i drugačiji ritam, alkohol, kasniji odlasci na spavanje, druženja i stalna dostupnost hrane. To ne znači da je svako jedenje iz emocionalnih razloga problem.
Hrana je povezana s emocijama, kulturom, obitelji, druženjem i uživanjem. Problem nastaje kada hrana postane jedini način na koji pokušavamo regulirati neugodne emocije ili kada nakon jela slijede snažna krivnja i kažnjavanje.
Zato nije cilj na odmoru postati savršeno „svjestan“ svakog zalogaja. Cilj je samo ponekad zastati i primijetiti što nam se događa.
Možemo li uživati i istovremeno biti svjesni hrane?
Možemo.
Svjesno jedenje ne znači jesti savršeno niti brojati svaki zalogaj; znači usporiti dovoljno da primijetimo hranu, okus, osjećaj gladi i sitosti te vlastiti doživljaj obroka.
U praksi to može biti vrlo jednostavno. Umjesto da desert pojedemo automatski samo zato što je ispred nas, možemo ga pojesti polako i stvarno ga doživjeti. Umjesto da nakon večere odmah zaključimo „pretjerao/la sam“, možemo zastati i primijetiti kako se osjećamo.
Nema potrebe za kaznom ni procjenom. Ponekad je dovoljno samo malo više prisutnosti.
A što ako ipak pojedem više nego što sam planirao/la?
Dogodit će se. Možda ćete jednog dana na odmoru pojesti više nego što ste namjeravali. Možda ćete navečer uzeti još jedan desert. Možda ćete cijeli dan grickati.
Ne morate zbog toga ništa „popravljati“. Ne trebate preskočiti doručak sljedeće jutro. Ne morate vježbati da biste „poništili“ hranu. Ne trebate krenuti na strogu dijetu.
Jednostavno nastavite sa sljedećim obrokom.
To je možda jedna od najvažnijih vještina koju možemo razviti u odnosu prema hrani: ne pretvarati jedan trenutak u cijeli dan, jedan dan u cijeli tjedan, a jedan odmor u dokaz da smo sve pokvarili.
Ako živite s debljinom, pritisak može biti još veći
Osobe koje žive s debljinom često godinama slušaju poruke o tome što bi „smjele“ ili „ne bi smjele“ jesti. Zato all inclusive odmor može probuditi cijeli niz unutarnjih pravila.
Takav odnos prema hrani može biti iscrpljujući. I zato cilj nije pronaći savršenu kontrolu nad hranom. Cilj je razvijati fleksibilniji odnos prema hrani, u kojem jedan obrok ne određuje vašu vrijednost, a jedan dan ne određuje vaše zdravlje.
Nekoliko malih pravila za mirniji all inclusive odmor
Ako vam je hrana na odmoru izvor stresa, pokušajte si postaviti nekoliko jednostavnih smjernica:
- Ne morate iskoristiti sve što je uključeno u cijenu. Novac ste dali za uslugu, a ne za obvezu da pojedete određenu količinu hrane.
- Ne morate ni izbjegavati sve što volite. Uživanje u hrani nije neuspjeh.
- Nemojte unaprijed odlučiti da ćete „od rujna sve popraviti“. To može pojačati osjećaj da sada morate iskoristiti svaki trenutak.
- Ako pojedete više, samo nastavite dalje. Sljedeći obrok nije prilika za kaznu.
- Pokušajte jesti malo sporije. Ne zato da biste pojeli manje, nego da biste bolje primijetili što vam odgovara.
- Dopustite si uživanje bez dodatne krivnje. Hrana može biti dio odmora, druženja i lijepih uspomena.
Odmor ne mora biti još jedan test samokontrole. Možda je najveća zamka all inclusive odmora upravo ideja da moramo birati između dvije krajnosti: ili ćemo sve kontrolirati ili ćemo potpuno izgubiti kontrolu.
Ali život rijetko izgleda tako crno-bijelo. Možete uživati u hrani i istovremeno brinuti o svom zdravlju. Možete pojesti desert i sutradan normalno doručkovati. Možete uzeti ono što vam se jede i ostaviti ono što vam ne treba. Možete imati dan kada jedete više i dan kada jedete manje.
I ništa od toga ne mora značiti da ste „pokvarili“ svoj napredak.
Ako vam je tema odnosa prema hrani poznata, možda će vam koristiti i naš prethodni tekst „Godišnji odmor bez dijete: može li se uživati bez osjećaja krivnje?“, u kojem smo pisali o perfekcionizmu, osjećaju krivnje i potrebi da hranu prestanemo promatrati kao test koji možemo položiti ili pasti.
Za kraj
All inclusive odmor nije natjecanje u jedenju. Nije ni test karaktera. Ne morate iskoristiti svaki zalogaj koji ste unaprijed platili, ali ne morate se ni kažnjavati zbog onoga u čemu ste uživali.
Ako se dogodi da pojedete više, pokušajte ne donositi velike odluke u tom trenutku. Nemojte od jednog obroka napraviti „pokvaren dan“, niti od jednog dana „pokvaren odmor“.
Samo nastavite. Jer cilj nije vratiti se s godišnjeg odmora s osjećajem da ste sve savršeno kontrolirali. Cilj je vratiti se s osjećajem da ste se odmorili, živjeli, uživali i bili prisutni u vlastitom životu.
A hrana je samo jedan njegov dio.